U celom oporavku mi je najteže bilo da prevaziđem skrivenu dobit od problema. Istinska želja za oporavkom se u meni nije probudila sve dok nisam u potpunosti osvestila skrivene dobiti.
Čini mi se da većinu nas u simptomima drži to što imamo neko zadovoljstvo tokom bolesti. Na neki način su nam okupirane misli i problem postaje naša mala tajna koju samo mi znamo.
Ponosimo se kada gladujemo i zadovoljne smo. Čak nekad problem vidimo kao nadu i prijatelja.
Često čujem od devojaka da kažu da jednostavno “vole osećaj koji im daje poremećaj u ishrani” i da im prija to što imaju neki problem jer se na taj način izdvajaju od drugih.
Neću ništa mnogo više reći o ovome, a neću čak ni poricati ovo što sam napisala, jer:
Istina je, kada sam i sama imala anoreksiju, i ja sam bila uverena da mi ona daje osećaj sigurnosti, uljuljkanost i samopouzdanje.
Delovalo mi je da nikada nisam sama, da je uvek tu osećaj koji mi ona daje – ta neka čudna zabrinutost, okupiranost i ponos.
Mislila sam i da se ja razlikujem od svih drugih anoreksičnih devojaka i da ću ja moći da “iznesem” to sve, jer nisam mislila da mi anoreksija odmaže, nego da mi jako pomaže u životu.
Mislila sam i da drugi ljudi nemaju pojma, da ne znaju kako mi je, da ne razumeju i da nikada neće biti kao ja, da nikada neće biti uspešni u mršavljenju koliko i ja i da su samo bili ljubomorni na moj uspeh.
Kada bih čula da još neko želi da smrša ili da ima anoreksiju osećala bih se ugroženo – jer kako neko može da ima problem koji ja imam? Ja sam bila najbolja u njemu i anoreksija je bila moj i samo moj najbolji prijatelj.
Ili sam bar tako mislila.
Nakon što sam sve to prošla, imam da ti kažem samo jedno:
Poremećaj u ishrani je vrlo ugrožavajuć način da se stigne do benefita.
Postoji milion drugih načina da se osetimo lepše, bezbedno, sigurno, uljuljkano, a da to nije poremećaj u ishrani.
Osobi sa poremećajem u ishrani bar 50% emotivnog i misaonog kapaciteta dnevno odlazi na izgled i hranu.
Iako ova osoba misli da vlada, ona robuje svom poremećaju ishrane jer on diktira sve:
- kad se jede, šta se jede, koliko
- kad je vredna ljubavi prema sebi, kad ne
- kad sme da bude srećna, a kad ne
- kad sme na kafu sa prijateljima, a kad ne
- kad sme na porodični ručak
- kad sme na slavlja
- kad mora u šetnju ili trening
- kad je zaslužila da malo odmori
Čak iako neko sa poremećajem u ishrani misli da se oseća mirno, dobro i uljuljkano u svom problemu, ni tada ta osoba nije mirna, samouverena ili spokojna, već je konstantno zabrinuta da nešto nije dobro preračunala, prebrojala ili procenila.
Sećam se da bih pisala kalorije u aplikaciju za računanje, pa bih posle na 100 drugih mesta proverila broj kalorija iste namirnice, da bih bila sigurna da sam dobro sabrala.
Brojala bih korake i dnevnu potrošnju i uvek razmišljala o tome kad i šta ću jesti sledeće.
Sreća i ponos nakon izgubljenog kila me je držala kratko, jer je to značilo da sad opet treba da korigujem unos kalorija da bih održala to gubljenje kilaže i tako u krug.
Jedino sam bila “srećna” kada sam bila gladna, ali i tad bih samo razmišljala o sledećem obroku. Pitanje je da li je to zapravo bio samo momenat sreće ili trenutni izostanak zabrinutosti.
Mislimo da imamo kontrolu, ali nemamo.
Anoreksija predstavlja nekontrolisano mršavljenje usled straha od gojenja.
Bulimija predstavlja nekontrolisano i kompulzivno izbacivanje hrane koju smo pojeli usled straha od gojenja.
Tu ne postoji ništa istinski zadovoljavajuće, ništa što mi istinski kontrolišemo.
Postoji samo priča koju pričamo sebi (da uživamo, kontrolišemo i volimo simptome) zbog nemogućnosti da se nosimo sa strahom od gojenja.
Ako si se pronašla u ovome što sam napisala, to je znak da se prijaviš na besplatne konsultacije sa mnom.
Volela bih da pričamo više o tvom problemu i o tome na koje sve načine bih mogla da ti pomognem u oporavku.
Ispričaću ti kako sam se ja uspešno rešila svih simptoma (a da sada nisam debela ili nezadovoljna svojim izgledom) i šta sam smislila kao i rešenje za druge.
Rešenje koje sam kreirala sa sobom ne donosi taj osećaj krivice ili straha, jer se radi na svakom sloju problema i na celokupnom pogledu na oporavak, a ne samo na ishrani.
Hrana kao takva nije rešenje. Rešenje je emotivni rad.
Prijavi se ispod da saznaš kako ja pomažem devojkama sa poremećajem u ishrani:
Jedva čekam da se upoznamo!
Magdalena 🧁